Uskrsna poruka Oca Nadbiskupa

2020-04-03

Nadbiskupova uskrsna poruka

USKRS I KORONAVIRUS 

I u ovoj teškoj i neizvjesnoj situaciji Bog će uskrsnuti za one koji s bar malo vjere prihvate Božju volju kao Isus i dozvole da ih Otac trpljenjem dovede do radosti i nade Uskrsnuća.

Draga braćo i sestre!

1. Ovogodišnji Uskrs, blagdan Isusove pobjede nad smrću, slavimo u posebnim okolnostima. Kako vam je poznato, zbog pojave smrtonosnog koronavirusa i bolesti Covid-19, morali smo odustati od dosadašnjeg načina proslave tog najvećeg blagdana naše svete vjere. U svezi s time naši su biskupi izdali posebne odredbe kojima se, da bi se spriječilo širenje smrtonosnog virusa i očuvalo zdravlje stanovništva, otkazuju "sve svete mise, slavlja sakramenata, sakramentala, pučke pobožnosti, župna slavlja i drugi događaji i svi sastanci,..., kako unutar zatvorenih prostora tako i na otvorenom". U novije doba takve mjerepredostrožnosti vjerojatno nisu bile od strane Crkve nikad donesene.

2. Poznato mi je, draga braćo i sestre, da je ta zabrana svima teško pala, jer je vjernicima i svećenicima neshvatljivo da se najsvetiji dani i najznačajnija otajstva spasenja u crkvenoj godini ne smiju u vjerničkom zajedništvu u župnim crkvama, svetištima i katedralama svečano slaviti. Neki se, kako sam čuo, s tom zabranom nisu nikako pomirili, opravdavajući to vjerom da je Isus "jači" od korona virusa i da se, dok nas on čuva, ne trebamo bojati da ćemo se zaraziti. Zbog toga su u ponekim župama nastavljena redovna okupljanja u crkvama, unatoč savjetima i izričitim zabranama crkvenih i civilnih vlasti. Podsjećam sve koji svoje ponašanje na taj način opravdavaju, da čine ne samo grijeh neposluha nego i preuzetnosti. To je grijeh koji, kako u Katekizmu Katoličke Crkve čitamo, postoji u dva oblika, tj.: "Ili je čovjek preuzetan po tome što precjenjuje svoje moći (te se nada da se može spasiti bez nebeske pomoći), ili po tome što neopravdano računa na svemoć i milosrđe Božje (nadajući se da će postići oproštenje bez obraćenja i slavu bez zasluga" (KKC, br. 2092).

3. Koliko je taj grijeh zamamljiv, dobro zna sam đavao, koji je upravo njime pokušao u pustinji zavesti Isusa, tj. odvratiti ga od posluha svome nebeskom Ocu. Ali Isus je prozreo njegove namjere i otjerao ga od sebe riječima: "Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!" (Mt 4, 10). Zanimljivo je također da je Isus sličnim riječima i Petra ukorio, kad ga je u jednom trenutku pokušao odvratiti od izvršenja poslanja koje mu je Otac nebeski povjerio. Naime, Petar i njegovi drugovi očekivali su političkog mesiju koji će osloboditi narod od rimskog ropstva, a Isus im se predstavio kao onaj koji će biti osuđen i raspet. U Petrovu pokušaju da ga odvrati od izvršenja volje Očeve pod cijenu trpljenja i smrti na križu, Isus prepoznaje umiješanost sotone i Petrovo paktiranje s njime. Zbog toga mu upućuje strogi ukor: "Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" (Mk 8, 33).

4. Kad se u svijetu događaju velike strahote, kao što su ratovi, potresi ili pandemije poput ove s kojom se čovječanstvo upravo suočava, obično se pitamo: Zašto Bog to dopušta? Zašto šuti? Ako je svemoćan, zašto to ne pokaže? Takva razmišljanja i pitanja posebno nam se postavljaju u uskrsnom vremenu, kada slavimo Božju pobjedu nad smrću. Ako je Bog Isusovim uskrsnućem od mrtvih pokazao da je jači od smrti, zašto tu svoju moć ne očituje i sada kada cijelim svijetom harači smrtonosni koronavirus? Na sličan se način odnosimo i jedni prema drugima pa kad se dogodi neki nemili događaj, odmah pitamo tko je za to kriv. Pritom smo skloni uvijek okrivljivati druge, a sebe ekskulpirati. Na taj način mi i Boga okrivljujemo i pozivamo na odgovornost za sve što u svijetu ne valja, a na svoju možebitnu krivicu jedva da pomišljamo.

5. Sjetimo se u svezi s time i optužbi na račun Boga zbog Auschwitza. Jens Rosbach, jedan od onih koji je temeljito proučio holokaust, tvrdi: "Oni koji su preživjeli holokaust često izjavljuju da nakon Auschwitza više ne mogu vjerovati u svemogućeg, dobrog Boga." Slično se i Elie Wiesel, američki pisac i dobitnik Nobelove nagrade za mir 2000. godine, koji je i sam bio u Auschwitzu, u svom govoru u povodu spomendana na holokaust zapitao nije li zajedno s Nijemcima i Bog sukrivac za holokaust. A u svojoj autobiografskoj knjizi "Noć" opisuje pogubljenje vješanjem trojice logoraša, od kojih je jedan bio još dijete. Ostali su logoraši bili prisiljeni to promatrati. Wiesel tu jezivu scenu ovako opisuje: "Gdje je Bog?, pitao je netko iza mene ... Na znak logorskog zapovjednika stolice su se prevrnule. Dvojica odraslih više nisu bili živi. Ali treće uže nije beživotno visjelo, jer je lagani dječak još bio živ. Više od pola sata on je tako visio i pred našim očima vodio borbu između života i smrti. Iza sebe sam čuo kako isti čovjek pita: Gdje si? A ja sam čuo u sebi glas koji odgovara;Gdje je on? Tamo visi na vješalima..." Na to Wiesel dodaje: "Za mnoge svjedoke tog vremena, koji su proživjeli strah, glad, mučenje i trovanje plinom, jasno je: Bog je u Auschwitzu umro". Zaključak koji je - djelomično - prihvatila i židovska teologija.

6. Prvi korak prema tome učinio je 1966. sjevernoamerički rabin Richard Rubenstein, koji je svojom knjigom izazvao teološke stručnjake. U biti njegovo se stajalište može sažeti u tri riječi: "Bog je mrtav." Svoju je tvrdnju Rubenstein pokušao dokazati na strogo logički način: "Prvo: Nemoguće je da bi Bog dopustio da se dogodi holokaust. Drugo: Ali holokaust se dogodio. I zbog toga, treće, Bog ne postoji na način kako se to u židovskoj tradiciji zamišljalo."

7. Odgovor na tu sumnju možemo naći isključivo u osobi Isusa Krista i to Uskrsloga: on je konačni i zadnji biblijski, objavljeni odgovor na tajnu zla i patnje. Prema papi, sv. Ivanu Pavlu II., Bog, dajući svojeg jedinorođenog Sina na svijet, daje ga da čovjek bude oslobođen zla, beznađa i patnje, a to oslobođenje će biti izvršeno po trpljenju samog Isusa, koji na taj način očituje beskrajnu ljubav Oca i Sina prema čovjeku, spasenjsku ljubav. Bog, dakle nije ravnodušan prema ljudskoj patnji, nego se u Isusu Kristu solidarizira s čovjekom patnikom. To Božje čovjekoljublje ne objašnjava patnju do kraja, niti je dokida u vremenu i povijesti, ali je obasjava novim svjetlom u kojemu se ona od besmislenog i beskorisnoga pretvara u spasonosno trpljenje koje "stvara dobro izbijajući ga iz zla" (SD 18).

8. Dakako, Isusova patnja dobiva puni smisao tek u svjetlu uskrsnuća: "Rječitost križa i smrti nadopunja se rječitošću uskrsnuća. U uskrsnuću čovjek pronalazi sasvim novu svjetlost koja mu pomaže utirati put kroz gusti mrak poniženja, sumnji očajanja i progonstva" (SD 20). Isusovo trpljenje bilo bi bez uskrsnuća besmisleno, kao i sva naša trpljenja. Ipak za prihvaćanje takvog kršćanskog shvaćanja patnje traži se nadnaravna vjera, ali i ona nas sama uvodi u otajstvo patnje i trpljenja "i otkriva nam razložnost trpljenja u onoj mjeri u kojoj možemo shvatiti uzvišenost Božje ljubavi".(SD 13).

9. Uskrsnuće Isusovo osvjetljava i situaciju u kojoj se nalazi svijet i naša Domovina: nemoć pred zlom epidemije upućuje nas na Onoga koji je došao donijeti nadu i snagu koja čovječanstvo oslobađa podijeljenosti i ropstva vlastitom egoizmu. Isus, pobjeđujući smrt, želi nam dati pogled koji će nam otvoriti oči da u ovoj situaciji, punoj nesigurnosti za budućnost pojedinaca i cjelokupnog društva, vidimo dobro kojim Bog posredstvom ljudi vjere pobjeđuje zlo bolesti, ali prije svega zlo grijeha, indiferentnosti i sebeljublja. Nadolazeći blagdani Uskrsnuća u ovoj situaciji mogu nam na poseban način pomoći da s poniznošću i nadom doživimo u punini cjelokupni Vazmeni Misterij, koji ćemo ove godine na iznimno skroman način slaviti u pashalnom trodnevlju. Ali i u ovoj teškoj i neizvjesnoj situaciji Bog će uskrsnuti za one koji bar s malo vjere prihvate Božju volju kao Isus i dozvole da ih Otac preko trpljenja dovede do radosti i nade Uskrsnuća.

10. Neka nam Krist Uskrsli bude izvor snage u ovoj borbi sa zlom epidemije i neka nam ova kušnja pomogne preživjeti ove blagdane u poniznosti i međusobnoj ljubavi, tako da bismo mogli zajedno s cijelom Crkvom uskliknuti na dan Vazma, ali i svakog dana našega života: Isus je Uskrsnuo!Aleluja!

 Ivan, nadbiskup