Uskrsna čestitka Oca Nadbiskupa

  1. U crkvama i u kućama kršćana, kao i na grobljima i na raskršćima putova susrećemo se s križevima na kojima je Isus razapet tako da su mu ruke raširene i čavlima prikovane na poprječnoj, a noge jedna preko druge na uzdužnoj gredi. Također je s lijeve strane boka vidljiva rana od koplja kojim mu je jedan od vojnika probo srce. Vjera nas uči da je Isus tu groznu muku i smrt dragovoljno prihvatio i podnio kako bi tako sve spasio od smrti. Znamo da postoji prirodna i nasilna smrt. Prvoj su uzrok starost i razne bolesti, a drugoj izvanjski čimbenici. Isus je na križu za nas umro ovom drugom smrću. Njegovi su ga neprijatelji uhitili, osudili, izrugali, mučili i na koncu pribili na križ na kom je nakon duže agonije umro. Kako smo upravo istaknuli, on je tu nasilnu smrt dragovoljno radi nas prihvatio i podnio. Zbog toga apostolu Petru koji je u trenutku kad su ga došli uhititi izvukao mač i odsjekao uho sluzi velikog svećenika, prijekorno zapovijeda: "Djeni mač u korice! Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?" (Iv 18, 11).
  2. Evanđelisti su posljednje događaje iz Isusova života prilično detaljno opisali. Pilat kojemu je bio doveden, nakon što ga je ispitao, izjavljuje da na njemu ne nalazi nikakve krivice, ali će ga ipak kazniti i tek onda pustiti (Lk 23, 16). Vjerojatno se tako kukavno ponio da bi smirio židovske glavare i narod koji traži Isusovu smrt. Na kraju im on "radi mira u kući" ipak popušta te, iako je svjestan da je nevin, osuđuje Isusa na smrt razapinjanjem. Toliko o pravičnosti tog suda!

Uz križ Isusov stajale su njegova majka, učenik "kojega je ljubio" i još neke žene (usp. Iv 19, 25-27). A s Isusom su bila razapeta i dva razbojnika, jedan njemu s desne, a drugi s lijeve strane. Dok Ivan samo konstatira tu činjenicu, Matej i Marko spominju da su ga obojica zajedno s prolaznicima i prisutnom svjetinom vrijeđali. Luka pak bilježi da ga je samo jedan, ne kaže lijevi ili desni, zajedno s okupljenom svjetinom pogrđivao dobacujući mu: "Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!", a drugi da je ovoga prekoravao govoreći mu: "Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on - on ništa opako ne učini" (Lk 23, 39-41). Istovremeno dok se to događalo i dok su njegovi mučitelji međusobno dijelili njegove haljine, rugali mu se i ismijavali ga, Isus je za sve molio: "Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" (Lk 23, 34). Ljubav i opraštanje bili su dakle njegov odgovor na mržnju svojih mučitelja i nevjernog puka!

  1. A Isusove na drvo križa prikovane ruke i noge, kao i probijeni bok, simboliziraju upravo bezgraničnu mjeru njegova opraštanja i ljubavi, i to ne samo prema onima koji puni samilosti s njime dijele njegovu muku i bol nego i prema svima drugima koji su ga nepravedno osudili, izrugali, bičevali i nakon svih tih tortura razapeli, a onda mu podrugljivo dovikivali: "Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe" (Lk 23, 37). Ovom koru podrugljivaca pridružio se, kako smo već rekli, i jedan od razapetih razbojnika. I dok drugi psuju i rugaju se, Isus moli: "Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" (Lk 23, 34). Njegove raširene ruke simboliziraju njegovu želju i spremnost da sve zagrli, one koji su protiv njega i one koji su s njime. On se ne osvrće na to na kojoj se strani tko nalazi, lijevoj ili desnoj, ispred ili iza križa na koji su ga objesili, niti ruga mu li se tko ili ga sažalijeva. Svojom beskrajnom ljubavlju on želi taknuti srca sviju i sve okupiti pod svojim okriljem, da bi se osjećali sigurno i zaštićeno. I u tome ga neće moći spriječiti neprijatelji koji su mu ruke i noge čavlima prikovali za drvo križa, kako ne bi mogao doći k onima koji ga možda i ne znajući traže te sjediniti i pomiriti u svom zagrljaju sve koji su se zbog nekih razloga našli na suprotnim stranama.
  2. U skladu s tom Isusovom željom, sv. Pavao toliko ističe jedinstvo i zajedništvo koje smo kao Kristovi učenici i sljedbenici dužni živjeti da gotovo u drugi plan stavlja međusobne razlike, one naravne i one društvene. Tako će Galaćanima pisati: "Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri, u Kristu Isusu. Doista, koji ste god kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!" (Gal 3, 26-28). Naravno, Pavao to ne shvaća u doslovnom smislu nego želi istaknuti da onima koji su Krista upoznali i povjerovali mu, razlike ni po nacionalnosti, ni po spolu, ni po društvenom položaju nisu više u prvom planu. On time samo tumači i dalje prenosi ne svoj nauk nego Kristov. Da je to tako, potvrđuje nam i sv. Luka koji Isusu u usta stavlja ove riječi: "Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste! Evo, napuštena vam kuća" (Lk 13, 34-35). Ta krila pod koja kvočka skuplja svoje piliće da ih zaštiti i ugrije simboliziraju na neki način Isusove raširene ruke na križu. On ih je raširio kako bi nas mogao sve zagrliti i u svom zagrljaju smiriti i međusobno pomiriti. Ali mi se tome protivimo, mi to ne želimo i zato smo njegove raširene ruke i noge čavlima prikovali za drvo križa kako bismo ga imobilizirali i tako onemogućili u njegovu naumu. Kao da nam je draže stanje razjedinjenosti i međusobne netrpeljivosti nego život u bratskoj slozi i prijateljstvu koji nam on nudi.
  3. Nakon svega, možemo zamisliti kako su bili iznenađeni i zaprepašteni ne samo oni koji su Isusa razapeli i u grob sahranili nego i oni koji su pristajali uz njega, kad je on treći dan uskrsnuo. Ali na sličan način on nas uvijek iznenađuje, i one koji mu vjeruju i one koji u takav rasplet ljudske sudbine sumnjaju i proglašavaju ga običnom fantazijom. Naime, onoga tko mu vjeruje, on i danas iz duhovne umrtvljenosti i beznadnosti uskrsava na novi život, onoga koji pak ne vjeruje, ispunja spasonosnim nemirom.

Konačno iznenađenje koje nam uskrsli Gospodin priređuje, opisao je sv. Pavao: "Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube" (1 Kor 2, 9). Za onoga tko vjeruje, Isusovo uskrsnuće dokaz je da Bog ipak ima zadnju riječ. A to znači da je život jači od smrti, ljubav od mržnje, opraštanje od osvete, ljudsko bratstvo od svih rasnih, ideoloških i inih podjela.

  1. Koliko se god Božji neprijatelji - a često smo i sami među njima - trudili da Bogočovjeku Isusu "svežu" ruke i noge te ga gurnu na stranu, na sporedne putove ljudske povijesti, štoviše, da proglase njegovu smrt i tako ga potpuno isključe "iz igre", on je uvijek korak ispred, spreman da iznenadi i prijatelje i neprijatelje. U vječnom nadmetanju s njime, njegovi protivnici mogu dobiti poneku bitku, ali ne i konačnu pobjedu; mogu likovati zbog svoje pobjede, ali samo kratko, jer se "treći dan" onaj koga su raspeli i, kako su mislili, zauvijek u grob sahranili, sigurno ponovno vraća na pozornicu ovog svijeta, jednima na radost, drugima na razočaranje. Na taj način Uskrs potvrđuje da se Isusa ne može spriječiti u njegovu naumu da spasi svijet svojom bezgraničnom ljubavlju koja se ne zaustavlja ni pred smrću. Teško nam je to pojmiti, a Bog nam po proroku Izaiji objavljuje i zbog čega je to tako. "Misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti ... Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli" (Iz 55, 8-9). Budući da ne mislimo Božje misli i ne hodamo njegovim putovima, udaljujemo se od njega i njegovih misli i putova. To je, dakle, razlog zbog kojeg smo u raskoraku s Bogom, svojim Stvoriteljem. A Uskrs nam je prilika da pokušamo umjesto u raskoraku s njime hoditi ukorak.

S tom željom neka vam je svima sretan Uskrs!

Vaš nadbiskup Ivan